TOČKANJE [ 64x1280px]

Početak istraživanja piksela kao jedinice kreiranja slike kod Branimira Štivića krenuo je projektom TRAKA [192x1536px], predstavljenim u prosincu 2022. u zagrebačkoj Galeriji Miroslav Kraljević (GMK). Tamo započinje proizvodnju uređaja za reprodukciju videa u obliku dugačkog LED ekrana. Materijale, elektroničke komponente i polugotove proizvode naručuje mahom s masivnih mrežnih tržnica iz Azije, pri čemu proces nabave, komunikacije i izrade postaju ključni dio izložbene koncepcije. U posljednje dvije godine rad Branimira Štivića posvećen je istraživanju fizikalnosti piksela, njegovom grafičkom potencijalu, ali ujedno i nevidljivim ekonomskim i ekološkim pitanjima vezanim uz proizvodnju i korištenje elektroničkih komponenti. LED zaslone u različitim postavima tako nastavlja preslagivati i za iduće izložbene projekte kroz koje dalje istražuje specifičnost medija i njegovu moć kroz kompozicije blještavih piksela.

Digitalna slika rezultat je pozicioniranja i preslagivanja točki unutar zadane ortogonalne mreže — matrice koja simulira kontinuitet slike. Točkastost kao karakteristika slike nije novost dvadesetog stoljeća s obzirom na to da je pronalazimo u različitim industrijama koje su prethodile digitalnoj kulturi. U tekstilnoj industriji postoje tehnike tkanja poput jaquard ili petit point koje kroz matematičke i digitalne principe emuliraju analogne prikaze, sliku kontinuiranih prijelaza boja i likova. Isto tako, za dobivanje određenih nijansi i prijelaza između tonova boje u tisku se koriste color halftone ili Ben-Day dots tehnika, a u likovnoj umjetnosti slikanje točkicama čiste boje, što je proslavilo pripadnike poentilizma, popularnog slikarskog pravca iz 19. stoljeća. Logika točkaste organizacije slike prisutna je i u ditheringu, algoritmu preslagivanja piksela koji se koristi za digitalne zaslone kako bi se dobio prividni gradijent ili siva od samo dvije boje. Dithering se koristi na digitalnim zaslonima u svrhu prevladavanja nedostataka slika niske razlučivosti i ograničenog broja boja kojima određena svjetleća točka raspolaže unutar većeg sistema. Izvorna slika pretvara se u monokromatsku te se u rešetki preslaguju pikseli u odnosu na susjedne prema zadanom skupu pravila koja omogućuju što jasniji prikaz ili slojevitost boja. Tehnika je odigrala značajnu ulogu u osamdesetima u prvim grafičkim sučeljima osobnih računala i 8-bitnim arkadnim igrama. Nešto mlađa publika sjetit će se mački koje guraju šalice, bliještećih natpisa, dupina i animiranih scena tropskih otočja, GIF-ova s društvene mreže tumblr, gdje su točkasti prikazi pokretnih slika punili stranice. „Nasumični“, „uređeni“ i dithering s „difuzijom greške“ kao pastiš evociraju prikaze na zaslonima nekih prijašnjih epoha digitalne kulture. Štivić u vlastitom istraživanju preispituje mogućnosti strukturnog korištenja piksela koje rezultira različitim razinama razlučivosti odnosno kvalitete slike. Tehnološki napredak usko vezan uz različite marketinške strategije konstantno nam nameću veće razine rezolucije ekrana, od Standard Definition (SD), 720 x 576 piksela, došli smo do kućnih proizvoda s 8K Ultra High Definition (UHD), 7680 x 4320 piksela. Viša ili niža razina razlučivosti upućuje na sklonost većoj ili manjoj figuraciji, ali ujedno nosi historijske konotacije jer svjedoči o trenutku razvoja digitalnih komunikacijskih tehnologija određenog perioda.

Od rada sa slikama visoke rezolucije, oštrine i mimetičke preciznosti Štiviću je privlačnija ideja poigravanja sa slikama niže rezolucije uz zadržavanje gradivih svjetlosnih elemenata poput piksela koji razotkrivaju materijalnost slike. Rasterska animacija prisutna u videu na dugačkom LED ekranu (1280 x 64 piksela) inspirirana je estetikom grafika kasnih devedesetih, dok četiri izložena primitivna zaslona s LED trakama na obje strane (163 x 4 piksela) djelomično pikseliziraju zid. Uz samu fizikalnost piksela, elementi prisutni na izložbi istražuju ekrane kao svjetlosne medije koji difuzijom piksela galerijski prostor pretvaraju u ambijent.

Instalacija je aktivna i tijekom noći u vremenu trajanja izložbe, čime umjetnik kroz jednostavnu gestu problematizira manjak mraka u gradovima, u lokalnom kontekstu prvenstveno na primjeru turističkih mjesta. LED signalizacija, ekrani, billboardi, medijske fasade i arhitektonska rasvjeta povijesnih jezgri gradova emitiraju svjetlo u različitim smjerovima, što dovodi do svjetlosnog zagađenja. Iako se radi o globalnom fenomenu ekološke devastacije, svjetlosno onečišćenje tek u posljednjih nekoliko godina postaje predmet interesa šire javnosti i legislative. Termin su definirali astronomi, dok ga danas koriste i ekolozi, fiziolozi i neurolozi koji proučavaju štetne posljedice nestajanja mraka. Povećanje rasvijetljenosti neba u noćnim uvjetima, krivo usmjeravanje i intenzitet umjetnog svjetla utječu na ljudsko zdravlje, ali i orijentaciju biljnog i životinjskog svijeta. Cirkadijani ritam koji je nekad za sva živa bića bio uvjetovan izlaskom i zalaskom sunca potpuno je izokrenut upotrebom umjetnog svjetla. Recentna istraživanja dokazala su kako leteće kukce umjetna svjetla ne privlače, ali ih svejedno percipiraju kao prirodno noćno svjetlo prema kojom se krivo orijentiraju i upadaju u petlju kružnog kretanja. Ljudski vid ima mogućnost prilagodbe mraku, ali postepeno. Potrebno je barem pola sata da se odgovarajući pigment nakupi u našim očima kada dnevna svjetlost počne opadati, te još malo vremena prije nego dosegnemo maksimalnu osjetljivost i sposobnost orijentacije u mraku. Život u velikim gradovima sprječava mogućnost razvijanja noćnog vida budući da smo bombardirani različitim izvorima svjetlosti koji sprječavaju nakupljanje vidnog purpura, tzv. rodopsina. Točkaste satelitske snimke tih istih metropola pokazuju nam kako svjetlo često možemo povezati s ekonomskom i političkom moći određenih geografskih lokacija.

Jednostavnu točku odnosno piksel Štivić analizira kao gradivni element slike koja emitira svjetlost u niz smjerova. Ovu točku možemo promatrati i kao gradivnu jedinicu društva koje počiva na odnosu „posredovanom slikama“. Svijet doživljavamo prvenstveno bliještećim digitalnim slikama koje zavode, zavaravaju i orijentiraju svijet u željenim smjerovima. Veličina piksela upravlja točkom gledišta, dok razmak između njih sliku čini više ili manje koherentnom, istinitom ili lažnom. Ove slike raspršuju piksele u noćno nebo kolonizirano svjetlosnim česticama tehnološkog napretka.

Lovro Japundžić

---

1 Casetti, Francesco; Somaini, Antonio: Resolution: Digital materialities, thresholds of visibility. In: NECSUS. European Journal of Media Studies, Jg. 7 (2018.), str. 88
2 Eklöf, Johan: The Darkness Manifesto: On Light Pollution, Night Ecology, and the Ancient Rhythms That Sustain Life, SCRIBNER (2024.), str. 12
3 https://anarhisticka-biblioteka.net/library/guy-debord-drustvo-spektakla-sr